Ko zapravo upravlja nebom iznad jedne države — i da li to uvijek mora biti ta država?
U trenutku kada se ponovo otvara ova tema, donosimo stručni osvrt Nikole Cojića na to kako se ovakvi modeli rješavaju u međunarodnoj praksi.
Primjer Švajcarske pokazuje da granice u vazduhoplovstvu često nijesu tamo gdje ih zamišljamo.
U posljednjim sedmicama u javnosti se otvorila tema budućnosti organizacije kontrole letenja i upravljanja vazdušnim prostorom u regionu. Iako je razumljivo da ovakve teme izazivaju pažnju, važno je da diskusija ostane u okvirima struke, činjenica i dugoročnih interesa.
Pojednostavljeno, riječ je o pitanju ko i na koji način upravlja vazdušnim prostorom iznad jedne države — da li samostalno ili kroz zajedničke, regionalne modele. Iako se ovo može činiti kao tehničko pitanje, ono direktno utiče na sigurnost letova, efikasnost sistema i dugoročnu stabilnost vazdušnog saobraćaja. U tom kontekstu, organizacija vazdušnog prostora ne prati nužno državne granice, već operativne i tehničke potrebe sistema.
Jedan od najilustrativnijih primjera je Švajcarska. Iako nije članica Evropske unije niti NATO-a, njena kontrola letenja (Skyguide) upravlja ne samo vazdušnim prostorom iznad Švajcarske i Lihtenštajna, već i djelovima vazdušnog prostora susjednih država, uključujući Francusku i Njemačku — koje su članice EU i NATO-a.
Ovakvi aranžmani zasnivaju se na međunarodnim sporazumima i operativnim potrebama, a ne na političkim ili bezbjednosnim savezima. Drugim riječima, u savremenom vazduhoplovstvu presudno je kako sistem funkcioniše u praksi — a ne gdje su formalne granice.
Dodatno, evropski regulatorni okvir, uključujući inicijative poput Single European Sky (SES) i aktuelne reforme poznate kao SES 2+, jasno ukazuje na potrebu za većom integracijom, optimizacijom kapaciteta i smanjenjem fragmentacije vazdušnog prostora u Evropi.
Zbog toga svaka eventualna promjena postojećeg modela mora biti pažljivo razmotrena kroz prizmu sigurnosti vazdušnog saobraćaja, operativne efikasnosti i kapaciteta sistema, ekonomske održivosti i dugoročnih troškova, kao i usklađenosti sa međunarodnim standardima i uticaja na stručni kadar i kontinuitet sistema.
Sve ove odluke, iako tehničke prirode, u konačnom utiču i na svakodnevni život — prije svega kroz sigurnost, pouzdanost i efikasnost vazdušnog saobraćaja.
Važno je naglasiti da ne postoji univerzalno rješenje koje se može jednostavno primijeniti iz jednog sistema u drugi. Svaka država, ili grupa država, mora pronaći model koji najbolje odgovara njenim specifičnostima, uz puno uvažavanje međunarodnih obaveza i standarda.
U tom smislu, donošenje odluka koje će definisati upravljanje vazdušnim prostorom u narednim decenijama zahtijeva inkluzivan i stručan pristup, uz aktivno učešće profesionalne zajednice. Struka mora imati svoju ulogu — ne kao protivteža, već kao partner u procesu donošenja odluka.
Iskustvo iz rada u međunarodnim stručnim tijelima i saradnje sa organizacijama poput ICAO, EUROCONTROL i EASA potvrđuje da su dugoročna stabilnost sistema i povjerenje u njegove institucije jednako važni kao i sama operativna rješenja.
Upravljanje vazdušnim prostorom nije samo tehničko pitanje — to je pitanje povjerenja, kontinuiteta i odgovornosti prema sigurnosti i budućnosti vazdušnog saobraćaja.
Nikola Cojić
član Izvršnog odbora IFATSEA
predsjednik Udruženja tehnike kontrole letenja ATSEPMONT